Gdje se nalazim:
Prva strana Građevni dijelovi Ravni jednodjelni krov
Ravni jednodjelni krov

Ravni je krov kao dio obodnih građevnih dijelova zgrade najviše izložen klimatskim i građevinsko-fizikalnim utjecajima, a po svojoj je funkciji najvažniji element zgrade. Svaki je građevni dio zgrade , pa tako i ravni krov potrebno projektirati prema građevinsko – fizikalnim zakonitostima, ugraditi kvalitetne materijale provjerenih proizvođača i poštovati pravila izvedbe, a posebice korektno riješiti sve detalje ugradnje (završetke krova, priključke, dilatacije i dr).

Kada je riječ o ravnim krovovima u području izvođenja radova i riješavanja detalja završetaka hidroizolacije, često je neslaganje tehničkog znanja i izvedbe što je i uzrok građevinskih šteta pa tako i stanovitom nepovjerenju i predrasudama prema njihovoj koncepciji i dugogodišnjoj funkcionalnosti. Većina je šteta mogla biti izbjegnuta samo sa malo više primijenjenoga znanja i iskustva pa bi tako i dilema da li kosi krov predpostaviti ravnom krovu bila nepotrebna. Ravni se krovovi mogu izvesti jednostavno slijedeći pravila struke sa zajamčenom dugodišnjom funcionalnošću, a izvedbu bi trebalo povjeriti specijaliziranom iskusnom izvođaču.

Ravni jednodijelni krov (prije naziv topli krov) višeslojni je građevni dio zgrade u kojem svaki od predviđenih slojeva ima svoju funkciju i redoslijed izvedbe:

  • nosiva krovna ploča
  • sloj za nagib krova
  • sloj za izjednačenje / parorasteretni sloj
  • parna brana
  • toplinska izolacija
  • razdjelni sloj
  • hidroizolacija
  • zaštita hidroizolacije/završni sloj

Na vrh

Nosiva krovna ploča:

Konstruktivni je dio krova. Može biti od lijevanog betona, montažnih elemenata od armiranog betona, trapeznog lima, drvenih ploča i dr. Kada je to moguće izvodi se u nagibu. Nosive krovne ploče veće površinske mase imaju i bolju zvučnu izolaciju i toplinsku akumulaciju, a primjereno toplinski izolirane i potrebnu toplinsku stabilnost u ljetnom razdoblju, što značajno doprinosi udobnom i zdravom boravku u prostorima zgrade.

Na vrh

Sloj za nagib krova:

Kada krovna ploča nije izvedena u padu izvodi se sloj za nagib. Najpovoljnija je izvedba sa betonom male marke i kamenim agregatom. Beton sa laganim agregatom, kao što su keramzit ili perlit upija više oborinske vode, što, prije nastavka radova, zahtjeva duže vrijeme sušenja ili poduzimanje skupljih dodatnih radova za odzračivanje. Sloj za nagib treba osigurati nagib krova od 1.5% do 3.0%, ovisno o namjeni krova.

Na vrh

Sloj za izjednačenje :

Kada se očekuju deformacije podloge i pojava pukotina u podlozi, posebno kod krova izvedenog od montažnih elemenata, trapeznog lima i dr. kao zaštita parne brane od oštećenja ugrađuje se sloj za izjednačenje. Uglavnom se koriste sintetski voal, geotekstil, trake sa čepićima i dr. Kada se parna brana na podlogu lijepi punktirano / točkasto ili slobodno polaže ovaj se sloj može izostaviti. Kod zgrada sa trajnim većim sadržajem relativne vlage minimalna toplinska izolacija nije dovoljna a sloj za izjednačenje trebao bi se izvesti spojen sa vanjskim zrakom. Ovaj se sloj često izbjegava radi slučaja prodora oborinske vode kroz slojeve krova, jer se voda može nesmetano širiti u svim smjerovima te je teško odrediti mjesto prodora vode.

Na vrh

Parna brana:

Smjer je kretanja vodene pare iz područja višeg parcijalnog tlaka prema nižem, sa težnjom njihova izjednačavanja. Zimi je parcijalni tlak vodene pare veći u grijanim prostorima zgrade nego vani. Zato zimi vodena para difundira kroz vanjske građevne dijelove zgrade iznutra prema vani. Prolazeći kroz slojeve vanjskog zida, ravnog krova ili građevnog dijela prema negrijanom prostoru dolazi u sve hladnije slojeve i ovisno o temperaturi i relativnoj vlazi može nastati kondenzat. Sloj toplinske izolacije u višeslojnom se građevnom elementu navlaži, poveća se njegova toplinska provodljivost odnosno smanjuje se vrijednost svojstava njegove toplinske izolacije. Ako se tijekom ljetnog razdoblja kondenzat ne može dovoljno isušiti, toplinsko izolacijski materijal trajno i sve više gubi svoja izolirajuća svojstva, a rezultat su građevinske štete (navlaženje i trulenje sloja, procurenje kondenzirane vode u prostore ispod krova), veća potrošnja energenata i nezdrav boravak u prostorima zgrade.

Za razliku od povezanih sustava za vanjsku toplinsku izolaciju (ETICS) kod kojih, gledajući iznutra prema van, otpor difuziji vodene pare svakog sloja treba biti sve manji i prolaz vodene pare stacionaran, kod ravnog se neprovjetravanog krova ovakav slijed ne može postići jer je završni sloj na krovu hidroizolacija sa velikim otporom difuziji vodene pare. Zato se mora ugraditi parna brana.

Parna brana spriječava prodiranje vodene pare iz prostora zgrade kroz krovnu ploču u sloj toplinske izolacije do hidroizolacije i funkcionalno je obvezan sloj ravnog jednodijelnog krova. Spriječava ili svodi na minimum više od dopuštenog navlaženja toplinske izolacije i moguće štete na toplinskoizolacijskom i hidroizolacijskom sloju.

Parna brana bi se trebala uvijek ugraditi nastavljena do iznad razine toplinske izolacije i preljepljena sa slojem hidroizolacije, na sve vertikalne dijelove krova kao što su proboji, instalacije, priključci, završetci i dr. Tada ima i funkciju kako privremene hidroizolacije za vrijeme izvedbe krova, tako i pričuvne hidroizolacije u slučaju prodora vode i trebala bi biti spojena na elemente za odvodnju krova kao i hidroizolacijski sloj (vodolovna grla s dvije etaže odvodnje kod unutrašnje odvodnje krova).

Parna se brana najčešće izvodi od polimerima modificiranih bitumenskih izolacijskih traka sa uloškom od Al – folije (debljine min. 0.1 mm ili 0.2 mm), velike vrijednosti otpora difuziji vodene pare µ > 700 000. Uobičajena je traka oznake 4. Kod izvedbe treba paziti da ne dođe do oštećenja trake jer u izravnom kontaktu Aluminija sa alkalijama iz betona nastaje proces hidrolize što može dovesti do trajnog oštećenja parne brane.

Za parne brane koriste se i deblje (0.1 do 0.2 mm) PE folije s kemijski zavarenim preklopima, obično u sklopu sustava određenog proizvođača sintetskih hidroizolacijskih traka.

Ovisno o vrsti i namjeni krova, parna se brana lijepi ili slobodno polaže. Polimerne trake sa manjim vrijednostima otpora difuziji vodene pare mogu se upotrebiti kao parne brane / kočnice što ovisi o građevinsko-fizikalnom proračunu. Parna brana, u neventiliranim višeslojnim građevnim elementima, mora uvijek imati veći difuzni otpor sloja od difuznog otpora sloja hidroizolacije.

Na vrh

Toplinska izolacija:

Kroz ravni se krov gubi najmanje 20 % topline zgrade. Toplinskom se izolacijom ne smanjuje samo potrošnja energenata , već se zaštićuju građevinski elementi od prevelikog temperaturnog rada , a ujedno se i osiguravaju optimalni mikroklimatski uvjeti u prostorima zgrade. Kod neizoliranih ili nedovoljno toplinsko izoliranih krovova na unutrašnjoj je površini stropova velika mogućnost kondenziranja vodene pare.

Toplinska izolacija postavljena što bliže vanjskoj strani doprinosi i većoj sposobnosti akumuliranja topline u nosivoj masivnoj krovnoj ploči a to znači i višu temperaturu površine stropa u zimskom razdoblju, a isto tako i toplinsku stabilnost i nižu površinsku temperaturu u ljetnom razdoblju.

Razlika u temperaturama između unutrašnje površine vanjskog građevnog elementa i temperature grijanih prostorija treba biti što manja.

Vanjske građevne dijelove zgrade treba toplinski izolirati najmanje toliko da temperatura unutrašnje površine grijanih prostora u zimskom razdoblju bude viša od temperature rosišta zraka u prostorima zgrade. To u većini slučajeva znači da bi temperatura unutrašnjih površina stropova trebala biti najviše za 3 °C niža od temperatura grijanih prostorija (20 °C). To je praktično jamstvo ugodnog stanovanja i racionalnog utroška energenata. U tom slučaju izbjegne se i mogućnost nastanka kondenzata na površini a time i neugodnih i nezdravih gljivica.

Na ravnom se krovu preporučuje ugradnja toplinsko izolacijskih materijala, visoke čvrstoće na tlak, male toplinske provodljivosti, što manje vodoupojnosti, trajne otpornosti na povišene temperature i dr. kao što je NOVOLIT STIROPOR EPS. Ekspandirani je polistiren (EPS – stiropor) najviše ugrađivan toplinsko izolacijski materijal u ravnim krovovima.

Može se točkasto ljepiti na parnu branu ili slobodno polagati, što ovisi o namjeni krova. Parna se brana pažljivo s plamenikom točkasto zagrije i zatim na nju utisnu ploče stiropora. Ploče se mogu točkasto ili trakasto ljepiti i sa vrućim bitumenom ili bitumenskom masom, a nanose se na parnu branu.

Koji će se tip NOVOLIT STIROPORA EPS ugraditi, ovisi o vrsti i namjeni krova (prohodni, neprohodni, terasa, parkiralište, provozni, krov sa zelenilom i dr).

U praksi se nerjetko radi uštede ugrađuje ekspandirani polistiren male čvrstoće na tlak 70 kPa (gustoće 15 kg/m3), što se pokaže kao trenutna ušteda, a vrlo brzo i skupa sanacija.

Na ravnom se krovu najčešće ugrađuje Novolit Stiropor EPS 150 (gustoće 25 kg/m3), a kod krovova sa najvećim opterećenjem Novolit Stiropor EPS 200 (gustoće 30 kg/m3). Odabir ovisi i o hidroizolacijskim trakama.

Kada se na stiropor izravno ljepe hidroizolacijske trake, potrebno ga je prije kaširati / presvući, sa izolacijskom trakom (obostrano bitumenizirani stakleni voal oznake 3) ljepljenjem vrućim bitumenom, koji se nanosi na traku ili sa samoljepljivom bitumenskom trakom. Preklopi se ljepe 100%. Kaširanje je na ovaj način brže i ekonomičnije.

Izravno, niti sa četkom niti lijevanjem, vrući se bitumen ne nanosi na stiropor. Vrući se bitumen nanosi na bitumensku izolacijsku traku i kada se malo ohladi u njega se utisnu ploče stiropora.

Toplinsko izolacijske ploče preko noći ne bi trebale ostati nezaštićene. Treba ih zaštititi, bilo kaširanjem ili izolacijskom trakom, jer u reškama i na površini može zaostati kondenzirana vodena para ili rosa, koja može kasnije u eksploataciji izazvati štete na hidroizolaciji. To je čest slučaj tijekom izvedbe pa se preporuča postaviti razdjelni sloj između toplinske i hidroizolacije (filc ili sl).

Debljinu toplinske izolacije za svaku zgradu treba proračunati prema aktualnim normama i tehničkim propisima. U praktičnoj se primjeni danas ugrađuje toplinska izolacija najmanje debljine 10 – 12 cm (vrijednosti toplinske provodljivosti λ manje od 0.040 W/mK), što je građevinsko-fizikalno i ekonomski utemeljeno. (Prolaz topline – utrošak energenat) više.....

Na vrh

Hidroizolacija:

Hidroizolacijski sloj ravnog krova vodonepropusna je neprekinuta membrana čija je temeljna funkcija zaštititi sve slojeve krova. Izložena je nepovoljnim utjecajima kao što su : mehanička oštečenja, deformacije krovne ploče, visokim i niskim temperaturama, utjecaju vjetra, UV zraka, sve vrste oborina i dr. Zato se izboru materijala i izvedbi mora posvetiti najveća pažnja, što često nije slučaj u praksi. Hidroizolacija ravnog jednodijelnog krova izvodi se s hidroizolacijskim trakama. Broj slojeva ovisi o namjeni krova, nagibu, vrsti trake, tehnologiji postavljanja i dr.

Prema kemijskoj formulaciji mogu se svrstati u dvije grupe:

  • hidroizolacijske krovne trake na bazi oksidiranog bitumena i polimerima modificiranoga bitumena

Krovne trake na bazi oksidiranog bitumena označuju se brojčanom oznakom prema sadržaju bitumena ugrađenog u traku. Oznake su: 3 (sa najmanjom količinom bitumenske mase 2000 gr/m2); 4 (3200 gr/m2) i 5 (3400 gr/m2). Ulošci traka su staklena tkanina i voal. Trake se s vručim bitumenom ili bitumenskom masom dijelomično ili potpuno lijepe na podlogu ili međusobno. Radi svoje relativne krtosti i nepostojanosti na niskim temperaturama i pri starenju na ravnim krovovima nemaju veću primjenu a posebno kao završne trake. S ovim se trakama mogu kaširati termoizolacijske ploče ili izvesti prvi ili razdjelni sloj.

Krovne trake na bazi polimerima modificiranoga bitumena označavaju se brojčanom oznakom prema sadržaju ugrađenog bitumena i prema najmanjoj debljini. Ulošci za ojačanje traka su stakleni voal i tkanina te poliesterski filc.

  • oznaka 4, najmanje debljine 3.6 mm odnosno s najmanjom količinom bitumena 3200 gr/m2
  • oznaka 5, najmanje debljine 4.5 mm, odnosno s najmanjom količinom bitumena 4200 gr/m2

Trake se djelomično ili potpuno lijepe na podlogu ili međusobno postupkom zavarivanja. Ove su trake postojane na visokim i niskim temperaturama, imaju veće vrijednosti sile kidanja i istezljivosti, a u praksi su poznate kao fleksibilne bitumenske trake. Primjenjuju se i kao završne trake uz zaštitu od mehaničkih i atmosferskih utjecaja (trake s antirefleksnim ili UV zaštitnim posipom) ili se koristi nasip pranih oblutaka šljunka, betonske ploče u sloju pijeska...

  • hidroizolacijske polimerne – sintetske trake

Hidroizolacijske polimerne trake međusobno se lijepe zavarivanjem vručim zrakom (termoplasti) ili lijepljenjem (elastomeri). Ove su trake vrlo postojane, polažu se u jednom sloju a nije niti nužna njihova zaštita, što je prednost posebno na laganim krovovima i krovovima sa većim nagibom. Uglavnom se uz trake isporučuju i fazonski dijelovi za izvedbu detalja. Bez obzira koja se tehnika međusobnog spajanja traka primjenjuje, kontrolu spoja, temeljem propisanih postupaka , treba savjesno kontrolirati. Trake se primjenjuju samo u jednom sloju, što im je velika prednost, ali propustom u izvedbi može biti i nedostatak. Trake se na podlogu:

  • slobodno polažu i mehanički pričvrste (pretežito na laganim limenim ili daščanim krovovima – opterećenje nije nužno)
  • ljepe
  • slobodno polože i dodatno opterete (krovovi na masivnoj krovnoj ploči sa padom do 5 %) slojem pranih oblutaka, betonskim ili kamenim pločama u sloju pijeska, keramičkim pločicama, a kod krovova sa zelenilom treba provjeriti protukorijensku otpornost trake.

Hidroizolacija može biti na podlogu potpuno sljepljena, djelomice sljepljena ili slobodno položena s ili bez mehaničkog učvršćenja. Nezaljepljenu se hidroizolaciju bez mehaničkog učvršćenja treba odmah nakon postavljanja opteretiti, kako bi se radi mogućeg djelovanja usisnog vjetra spriječila oštećenja. Bitumensku je hidroizolaciju potrebno dilatirati prosječno na svakih 15 m. Preporuča se slivnike približno postavljati u sredinu dilatacijskih polja, a dilatacije treba izvesti na razdjelnicama. Na konstruktivnim dilatacijama zgrade dilataciju treba izvesti u svim slojevima krova. Dilatacije se izvode pomoću fleksibilnih profila, koji se premoste hidroizolacijskom trakom. Izolacijske polimerne trake dilatiraju se prema naputcima proizvođača.

Najveći broj šteta na ravnom krovu nastaje na prodorima, priključcima i završecima krova. Načela za izvođenje završetaka hidroizolacija:

  • vodonepropustnost i druga kemijsko-fizikalna svojstva izolacijskih traka koje se primijenjuju za izvedbu završetaka hidroizolacije, moraju biti jednaka sa svojstvima traka punoplošne hidroizolacije
  • veza između metalnih djelova, kao što su aluminijski, bakreni ili pocinčani lim i bitumenskih traka može biti dvojbena, jer su velike razlike u koeficijentima linijskog izduženja. Treba primjeniti izolacijske trake izrađenih od polimerima modificiranoga bitumena.
  • kada se ne može izbjeći veza između lima i bitumenske izolacije, preporučljivo je podići hidroizolaciju u vertikalni položaj, odnosno na višu razinu
  • sve završetke hidroizolacije treba podići najmanje 25 cm iznad zadnjeg sloja hidroizolacije odnosno završnog sloja krovne obloge.
  • posebnu je pozornost potrebno posvetiti prelasku iz horizontalne u vertikalnu izolaciju, postavljanjem trokutastih kutnih profila (holkela), na koje se hidroizolacijske trake ne lijepe. Ovi se ulošci rade iz stiropora. Ne preporučuje se izvedba sa drvom (trulenje) ili iz betona (ostaju mokri).
  • prag izlaznih vrata na terasu trebao bi biti viši za 10 – 15 cm od razine završne zaštite terase ili od razine sloja na kojem se može u slučaju pljuska zadržati sloj vode, a hidroizolacija produžena na tu visinu i mehanički učvršćena i zabrtvljena.
  • na vertikalnim djelovima završeci hidroizolacije trebaju biti pričvršćeni sa metalnim profilima i po potrebi zabrtvljeni trajno elastičnim kitom (ne silikonskim), koji ne smije doći u dodir sa podlogom onečišćenom bitumenom ili bitumenskom trakom , jer se neće dobro prionuti za podlogu.
  • kada je zaštita hidroizolacije izvedena s nasipom oblutaka uz završetke je krova preporučljivo postaviti trake od betonskih ploča da se sprijeći migracija nasipa. Trake se izvode i na zonama staza za održavanje krova.

Na vrh

Zaštita hidroizolacije / završni sloj:

Hidroizolacija na bazi bitumena mora se zaštititi kako od atmosferskih uticaja, tako i od mehaničkih oštećenja. Kod primjene polimernih hidroizolacijskih traka zalijepljenih ili mehanički pričvršćenih na podlogu za neprohodne krovove nije potrebna zaštita. Bez obzira na namjenu krov je potrebno i održavati. Svaka ušteda i ugradnja materijala nedovoljne kvalitete, rezultira barem dvostrukom cijenom popravaka.

Neprohodni i slabo prohodni krovovi mogu se zaštititi sa:

  • pranim oblutcima (šljunkom) granulacije 16/32 mm, najmanje debljine 5 cm. Za održavanje krovnih površina a ujedno i protiv migracije oblutaka, izvode se staze od betonskih ploča položene na šljunak.
  • mineralnim sitnim posipom tvornički nanešenim na izolacijsku traku za krovove sa nagibom većim od 5 %.
  • betonskim pločama u uvaljanom pijesku (ne preporučuje se postavljati betonske ploče na podmetačima izravno na hidroizolaciju)

Završni sloj kod prohodnih krovova - terasa:

  • • keramičke pločice u debljem sloju armiranog cementnog morta ili lijepljene na cementni estrih građevinskim ljepilima za vanjske radove. Između hidroizolacije i estriha potreban je razdjelni sloj (preporučljivo perforirana drenažna traka s čepićima). Estrih i završnu oblogu zaljepljenim pločicama potrebno je dilatiranti u manja polja (preporučljivo 2 x 2 m), radi velikog temeperaturnog rada i mogućnosti građevinskih šteta na opločenju
  • kamene ili betonske ploče u sloju od pijeska/šljunka ili na podmetačima
  • betonski estrih

Na vrh